Simptomi

Sada, kada smo se malo bolje upoznali sa našim kanalizacionim sistemom lagano počinje da nam bude jasnije i to na koji način nastaju mnogi naši simptomi. Za jednostavno razumevanje uzroka najvećeg dela čovekove telesne patnje apsolutno je neophodno da razumemo eliminacioni ciklus u životu jedne ćelije objašnjen u odeljku o limfotoku, da shvatimo da ćelijski otpad predstavljaju kiseline koje su po svojoj prirodi abrazivne, korozivne i veoma agresivne prema tkivima. Takođe moramo imati u vidu da od hrane koju konzumirmo direktno zavisi količina otpada koji ćemo morati da eliminišemo. Uzmimo za primer šta se dešava ako maloj bebi ne promenimo pelenu na vreme. Ona dobija osip koji u stvari predstavlja slabiji oblik hemijske opekotine od kiselina izbačenih kroz urin. Sada zamislimo situaciju u kojoj je funkcija bubrega smanjena i naš ćelijski otpad kreće da se gomila u međućelijskim prostorima koji su kilometrima dugački unutar našeg tela. On se polako počinje taložiti oko ćelija, kreće da ih prži i stvara ono što se često naziva upalnim procesima i naše telo mora reagovati nekim od zaštitnih metoda ne bi li sprečilo propadanje ćelija.

Prva linija odbrane jeste pokušaj njihovog neutralisanja i mehaničkog odstranjivanja kroz alternativne kanale eliminacije, a u najvećem broju slučajeva to su pluća, sinusi ili koža, s obzirom da je debelo crevo uglavnom prezauzeto i kod većine poprilično blokirano. Na ovaj način se stvaraju svima dobro poznati simptomi prehlade i gripa kao što su kijanje, kašljanje, upale uha, grla, sinusa, pluća, gde telo putem lučenja mukusa (sluzi) iz sluznice pokušava da neutrališe i izbaci uljeze, kao i povišena telesna temperatura koja označava pokušaj tela da poveća pokretljivost/viskoznost limfnog sistema i stimuliše eliminaciju kroz kožu znojanjem. Ovo se naziva akutnom fazom pojave simptoma.

Ukoliko se odlučimo da ove simptome suzbijemo spoljašnjim uticajima i prekinemo njihovu pojavu, propadanje ljudskog tela ulazi u sledeću fazu gde su simptomi prikriveni, telo je u stanju privremenog balansa gde uspeva da svojim unutrašnjim mehanizmima neutrališe štetne uticaje neeliminisanog otpada. Ovu fazu nazivamo post-akutnom ili fazom homeostaze u kojoj se povremeno javljaju i akutni simptomi eliminacije. Ovo je faza u kojoj još uvek postoji iluzija efikasnosti primene supresivnih metoda kontrolisanja ljudskog tela.

Međutim, kiseline koje se nalaze u telu nastavljaju da rade ono što jedino znaju, a to je da prže i isušuju, s jedne strane sam limfni sistem čime ga dodatno usporavaju i povećavaju problem, a s druge strane okolna tkiva u kojima se nalaze. Na ovaj način dobijamo upalne procese od glave do pete i niko nije bezbedan: jetra, pankreas, pluća, bubrezi, testisi, jajnici, bešika, oči, zubi, zglobovi, nervi, creva, koža, mozak, apsolutno sva tkiva su podložna korozivnom uticaju kiselina. Prvo stradaju genetski slabi ili mehanički povrđeni te oslabljeni delovi tela, a ponekad bolovima bude zahvaćeno celo telo. Ovo stanje predstavlja treću, hroničnu fazu razvoja simptoma koji nam jasno stavljaju do znanja da bi nam bilo pametno pozabaviti se njihovim uzrokom. Ipak, velika većina nas se i na ovom koraku odlučuje za brzinsko „rešenje“ problema putem suzbijanja simptoma spoljašnjim uticajima koji na kratko isključuju alarmne sisteme našeg organizma dajući već izmorenom telu minimalne periode oduška. Ovo predstavlja hroničnu fazu razvoja simptoma gde se oni ponovnim suzbijanjem sve brže i intenzivnije vraćaju do granice iscrpljenja moći njihovog suzbijanja. Na ovom nivou telo se polako predaje i počinje da dolazi do propadanja i oštećenja ćelija i gubitka funkcije tkiva i javjaju se ciste, čirevi, tumori, kožne promene, neurološki poroblemi/oštećenja, lezije i njima slične promene.

Sledeći korak se ne nalazi daleko i predstavlja poslednju, degenerativnu fazu gde je telo potpuno razoružano i kiseline neometano prže gde stignu, probijaju ćelijski zid, izazivaju mutacije ili smrt ćelija i najčešće ostavljaju čoveka vezanog za postelju ili kolica, neretko potpuno bespomoćnog i zavisnog od pomoći svojih najbližih.

Iz navedenog se jasno vidi da suzbijanje pojave simptoma predstavlja samo prividno rešenje problema koje nas vodi u pravcu hroničnih manifestacija, kao i da je istinsko rešenje promena životnog stila i detoksifikacija organizma.

U sledećem odeljku pozabavićemo se pitanjem kako uopšte započinje ovaj surovi lanac događaja kod većine ljudi, a malo kasnije i time šta možemo da učinimo da ga prekinemo i preokrenemo.

 

Hvala na posvećenoj pažnji i izdvojenom vremenu i energiji! 

Širi info: